Umjetnost kao specifična domena rada odavno je prestala biti privilegija elita, iako, baš poput drugih specijaliziranih djelatnosti, nikada nije bila u fokusu velikog broja ljudi. Također, u visokofunkcionalnom društvu njezina nesvrsishodnost neprestano je dovodi u pitanje, kako u domeni financiranja tako i u domeni konzumiranja. Međutim, negdje između stvarnog, konkretnog rada, poput, primjerice, bankarstva i administracije i industrije zabave, koju nitko ne stavlja u pitanje, unatoč činjenici da koncept slobodnog vremena koje zabava ispunjava u današnjem društvu za mnoge sve više postaje tek teorijska postavka, skromno se ukopala u vlastitu nišu i umjetnost, opstajući daleko više unatoč sustavu negoli zbog ili za njega. Mogli bismo čak i pretenciozno tvrditi da su umjetnički i aktivistički rad još jedine preostale domene idealizma, bilo duhovnog bilo društvenog, ili oboje.

Na samom razgraničenju tih dviju praksi smještena je participativna umjetnost, u idealnom slučaju, posuđujući najplemenitije od oba svijeta. Međutim, povijest i usmjerenost participativnih praksi također nosi svoje stranputice. Primjerice, Clare Bishop smatra počecima participativnih praksi aktivnosti talijanskih futurista koji su specifičnim strategijama izlaska na ulice, vrijeđanja publike, kontinuiranih provokacija, ali i minuciozno razrađenom upotrebom masovnih medija u svoje aktivnosti uključivali široke mase, insistirajući na raskidu s tradicijom i stvaranju novog društva, nažalost, često usko povezanim s nacionalističkim tendencijama. Ruski konstruktivisti također su svoje djelovanje podredili reprogramiranju novonastale boljševičke klase, baveći se industrijskim dizajnom, propagirajući amaterske kazališne prakse, stvarajući umjetnost u svrhu kreiranja novog društva. Takve su inicijative nalazile na brojne probleme, osjetan pad kvalitete, lošu organizaciju, brojne sukobe, a u pozadini svega bio je veliki nerazmjer u kvaliteti stvarnog života i onoga što su kreativni procesi željeli postići. Nadalje tijekom dvadesetog stoljeća pojavljivale su se i druge strategije uključivanja, poput situacionističkih aktivnosti ili aktivnosti grupe GRAV, Boalova Forum teatra itd. Godine 1998. Nicolas Bourriaud piše Relacijsku estetiku, definirajući je kao umjetnost koja za svoj teorijski okvir postavlja interakciju i društveni kontekst, nasuprot osobnom simbolizmu pojedinca (Bourriaud 2002: 14). Bavljenje društvenim strukturama, ulogama i kontekstom primjenjuje pri tome različite metode, no svim je radovima zajednička težnja za restrukturiranjem društvenih odnosa.

Participativne prakse pri tome podrazumijevaju istinsko prepoznavanje problema zajednice i pojedinca unutar nje te zahtijevaju specifičan senzibilitet, fleksibilnost, ali i promišljenu metodologiju. Takvi procesi u idealnom su obliku dugotrajni te praćeni adekvatnom organizacijskom infrastrukturom. Povrh svega, zahtijevaju izmicanje iz autorske osobnosti, pametno vođenje procesa, ali i mudro kanaliziranje, a ne kontrolu nad situacijom. To od umjetnika ili umjetnice traži izmicanje ega, posvećivanje tuđem, umjesto vlastitom procesu. Takav rad može biti zabavan, često i jest, no njegov transformativni potencijal nije lako dotaknuti, budući da zahtijeva preciznu, no istodobno fleksibilnu metodologiju, zadobivanje povjerenja zajednice, osluškivanje i interdisciplinarno promišljanje zadane teme. No najvažnije od svega, zahtijeva ljudskost, suosjećanje i odustajanje od prikrivenih predrasuda koje svi nosimo sa sobom. U tom je smislu rad Sonje Vuk jedan od rijetkih koji se ne zaustavlja na eksperimentu, povremeno i eksploataciji situacije, nego duboko zadire u samo tkivo problematike kojom se bavi s iskrenim ciljem transformacije putem kreativnosti i vjerom u potencijal pojedinca.

Izložba Ići prema sebi umjetnice Sonje Vuk donosi dokumentaciju šest participativnih radova nastalih u razdoblju od 2006. do 2017.

Minuciozno dorađene i promišljene projekte karakterizira interdisciplinarni pristup, suradnja sa stručnjacima iz različitih područja (primjerice sociolozima, psiholozima, pedagozima), povezivanje različitih institucija (HZZ, škole, muzeja, knjižnica, psihijatrijske bolnice itd.) te povrh svega naglašavanje kreativnosti kao sredstva transformacije. Baveći se točno detektiranim društvenim problemima (poput nezaposlenosti, vršnjačkog nasilja, skrbi o starijoj populaciji, da nabrojimo samo neke) te lociranjem njihova mogućeg rješenja, umjetnica radu pristupa iz uloge medijatorice, postavljajući parametre, angažirajući stručnjake te dajući sudionicima procesa dovoljno prostora kako bi unutar dane situacije pronašli prostor i rješenja za sebe. Primjenjujući različite metode, ovisno o situaciji, cilju i potrebi, Sonja Vuk funkcionira kao umjetnica čije je djelovanje prvenstveno za zajednicu, a ne s njom. Na taj način izmičući iz vlastitog rada, istodobno predano i požrtvovno odrađujući svaki zadatak, od istraživanja, vođenja radionice do administrativnih poslova, zadobiva povjerenje polaznika.

Unatoč različitim metodama, suradnjama i medijima kojima se koristi, polazišna je točka svakog Sonjina projekta ista – kreativnost kao osnova osobne transformacije. Samoaktualizacija pojedinca u tome je smislu postavljena kao cilj, dok se proces odvija uz pomoć različitih umjetničkih ili kreativnih procesa – od crtanja do kuhanja. Razrađen proces, u kojemu često sudjeluju različiti stručnjaci ili ga vodi sama umjetnica, usmjeren je osnaživanju komunikacijskih vještina, ostvarivanju uvida i transformaciji, osmišljavanju životnih praksi, često s jasno vidljivim rezultatima.

Primjerice, šestodnevni interdisciplinarni Zorro Project realiziran 2006. sa starijim osobama u Galeriji VN tematizirao je široki raspon aspekata života te „marginalizirane, ali brojne skupine”, kako u opisu projekta navodi autorica. Tijekom trajanja projekta organizirane su brojne aktivnosti koje su osmišljene prema potrebama ljudi treće životne dobi, od zdravstvene kontrole, organizacije društvenog života, sudjelovanja u političkom životu grada Zagreba, a projekt se bavio ekonomskim statusom zajednice, koji je, kako je poznato, sramotno nizak i degradirajući. Dnevno su slani izvještaji na tisuće adresa e-pošte medija, institucija i relevantnih pojedinaca. U projektu je sudjelovala i tadašnja predsjednica Gradske skupštine Tatjana Holjevac, koja je u sklopu projekta razgovarala o pojedinačnim problemima sudionika, tražeći zajedno s njima rješenja. Dovodeći čitav niz aktivnosti na okupljalište zajednice, u Čitaonicu VN, Sonja Vuk pod lupu je u kratkom vremenu stavila brojne probleme i nepovoljan položaj pripadnika starije generacije. Pojavom programskih fondova Europske unije, problem starije populacije, organizacije njihova vremena, kao i potrebna skrb pokušava se sistematski poboljšati, u čemu sudjeluju i brojne umjetničke organizacije, no 2006. ova tema nije bila u fokusu javnosti, što dosta govori o društvenoj svijesti same autorice.

Projekti Koju igru igraš? i Staro za novo nastaju u istom razdoblju, od 2008. do 2010. Teme projekata ponovno su relevantni društveni problemi. Koju igru igraš? novomedijski je, interdisciplinarni rad realiziran sa srednjoškolcima, a bavi se rastućim međuvršnjačkim nasiljem. Spajanjem znanja iz psihologije, konkretnije, primjenjujući osnovne postavke transakcijske analize i umjetničkih strategija, poput pisanja scenarija, u kojima su se kristalizirale teme poput vršnjačkog nasilja, nasilja u vezama i isključivanja drugačijih, projekt nudi alternativni edukativni model koji za svoj rezultat ima uspostavu alternativnog, nenasilnog modela komunikacije, utemeljenog na uvažavanju i toleranciji. Polaznici radionice glumili su i snimali materijale, koji su potom korišteni za izradu interaktivne videoinstalacije (izvedene u ŠKUC galeriji u Ljubljani).

Staro za novo interdisciplinarni je projekt ostvaren u suradnji s HZZ-om i MSU-om, koji se bavio nezaposlenim mladima i primjenom kreativnog procesa kod promjene životnog stava i preuzimanju inicijative i odgovornosti. Projekt je uključivao radionice o komunikacijskim vještinama koje su vodile psihologinje i dramska pedagoginja, radionicu pokreta i plesa te sociološko istraživanje, a rezultirao je publikacijom.

Priprema, pozor – tu sam! (2012./2013.) interdisciplinarni je projekt realiziran s pacijentima psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan” u Zagrebu. Tromjesečni projekt strukturiran je u tri ciklusa. Prvi se ciklus, primjenom boja i slobodnih asocijacija, bavio poticanjem optimizma polaznika programa. Drugi ciklus naglašavao je prostor komunikacije kreirajući simbolički te sigurni prostor, a uključivao je analizu verbalne i neverbalne komunikacije. Treći ciklus bio je usmjeren pozitivnoj viziji budućnosti. Nakon dugoga transformativnog procesa, radovi polaznika izloženi su u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, što je zasigurno doprinijelo jačanju samosvijesti i kreativnih potencijala sudionika.

Projekt Sve najbolje iz 2016. interdisciplinarni je projekt koji tematizira reprogramiranje životnog plana u skladu sa suvremenim odgojno-obrazovnim smjernicama. U suradnji s geštalt-psihologinjom polaznici su detektirali različite tipove ograničenja i kontrole, poput kontrole ponašanja, kontrole informiranja, kontrole mišljenja i emocionalne kontrole koji ih sprječavaju u razvoju punog potencijala te su ih metodama geštaltizma transformirali u fleksibilnije, otvorenije obrasce primjerenije vlastitim željama i životnim vizijama. Sam naziv projekta, Sve nabolje, nastao je kao inačica izreke „put u pakao popločan je dobrim namjerama”, ukazujući na potrebu za osvještavanjem nametnutih vrijednosti i načina, koji često vode do dubokih frustracija i nezadovoljstva, kao i preuzimanja odgovornosti za vlastite izbore i psihološke mehanizme.

All Together iz 2017. interdisciplinarni je projekt realiziran s dugotrajno nezaposlenim korisnicama Crvenog križa u Vicu u Španjolskoj u sklopu projekta EU-a PAIC. Tražeći zajednički način komunikacije i uzimajući u obzir jezična i kulturološka ograničenja, Sonja Vuk odabire kuhanje kao sredstvo upoznavanja, razmjene i osnaživanja. Prvi dan radionice polaznice su došle tiho i sramežljivo, a nakon odrađenog procesa zajedničkog kuhanja i razmjene recepata otišle su glasne, vesele i osnažene. Za razliku od mnogih sličnih projekta, rezultate ovog rada vidjeli smo i šest mjeseci poslije, kada su iste polaznice odradile catering na otvorenju izložbe u sklopu navedenog projekta.

Sama umjetnica tvrdi kako je polazište njezinih projekata „potaknuti univerzalnu kreativnost svih ljudi da bi se uspjeli izraziti kao osobe, kreirati vlastitu osobnost, odnose, tijek života i budućnost te da se u konačnici osjećaju potpuniji, slobodniji, zadovoljniji i spremniji na uviđanje životnih mogućnosti”.

U tom je smislu aktivizam Sonje Vuk usmjeren na pojedinačno iskustvo, na poboljšavanje društva osnaživanjem pojedinca. Društvo kao zajednica jakih, samosvjesnih pojedinaca, iako utopistička, jedina je varijanta bilo kakve borbe za pravedno društvo današnjice. Prema H. Arendt, zlo nastaje iz nedostatka komunikacije sa sobom. U preopterećenom, prebrzom i informacijama prezasićenom svijetu često za introspekciju nema ni mjesta ni vremena. Zaboravljamo biti sa sobom. Upravo zato, više nego ikad, umjetnost, budeći inherentne težnje za samospoznajom i samoizražavanjem, stvara prostor izvan i prostor za. Pri tome o bavljenju suptilnim pojedinačnim procesima nikako ne smijemo razmišljati u okviru eskapizma. Društvena svijest počinje od pojedinačne svijesti, a pojedinačna svijest ni u kojem slučaju ne bi, zbog brzine donošenja odluka i zanemarivanja sebe, trebala postati tek copy-paste društvenih trendova. Upravo u tom kontekstu postavljanja pitanja o pojedincu unutar različitih društvenih kategorija možemo čitati aktivističko-umjetničku praksu Sonje Vuk.

Josipa Bubaš